Još neviđena ili već viđena kriza?

Sada smo, ovisno o gledištu, na rubu energetske krize ili već u njoj koju nam donosi naftni i plinski šok izazvan ratom na Bliskom istoku, a nadovezan na sličnu krizu izazvanu ratom u Ukrajini iz koje smo taman iskoračili.

A koliko je uistinu velika kriza u koju svijet ulazi?

Ovih je dana čelnik Međunarodne trgovačke komore John Denton izjavio da smo na pragu energetske krize ozbiljnije od onih velikih zloglasnih u 1970-ima i da nam prijeti "najgora industrijska kriza koju pamtimo". Potom je i izvršni direktor anglo-nizozemskog naftnog diva Shell Wael Swan upozorio da prijeti najveća nestašica goriva do sada.

Je li svaka nova kriza najveća?

Ne samo da su krize neprestane i izmjenjuju se kao na traci, nego se baš ova koja je sada uvijek naziva najvećom i najtežom do sada.

Pritom se nađe i neki poznati stručnjak kojeg mediji prigrle jer je već predvidio neku raniju najgoru-ikad-krizu. Pa su ovih dana mnogi citirali ekonomskog analitičara Richarda Bookstabera koji je predvidio financijsku krizu 2008. godine. Ta se zasad pamti kao najveća do sada, a Bookstaber upozorava da nas sada "čeka nešto još gore".

Na koncu no ne manje dramatično, spomenimo i našeg premijera Andreja Plenkovića koji je prošle subote, dva dana prije nego što je ispred Vlade predstavio novi protuinflacijskih paket mjera s ponovno ograničenim cijenama goriva, kazao da smo "na početku najveće energetske krize koju ova generacija pamti".

Zašto je svaka nova kriza najveća?

S obzirom na to koliko smo već, generacijski gledajući, najvećih kriza preživjeli, možda ipak ne bi trebali strepiti pred svim tim (pre)dramatično iznesenim predviđanjima jer se čini da smo bar individualno, kao građani, postali otporniji na njih od države.

Sve te različite prognoze i proročanstva u kojima svaka sljedeća kriza biva (naj)većom može se jednostavno objasniti. Svijet je umreženiji no ikad. I mnogoljudniji, napučeniji, pa kriza pogađa jače i više jer je svega više: ljudi koji trebaju hranu; vozila koja trebaju gorivo; mobitela, računala i klima-uređaja koji trebaju struju; stanova, kuća i poslovnih prostora koji trebaju grijanje; industrijskih pogona koji trebaju plin; poljoprivrednika koji trebaju umjetno gnojivo... Aritmetički, svaka sljedeća kriza biva najvećom čak i kada nije tolikog opsega.

Tako se u sveopćoj globaliziranosti svijeta događa da ova, geografski gledano, mala kriza - jer Hormuz odakle ona počinje na najužem je dijelu širok jedva četrdeset kilometara - postaje 'najveća do sada' i cijeli svijet zaglavljuje u tom Hormuškom ćorsokaku.

Odštopavanje Hormuza

Paradoksi tu ne prestaju. Ne sav, ali velik dio svijeta, no važan za sve (Kina!!! Indija!) crpi snagu kroz taj uzani prolaz, svoju pogonsku energiju koja vrije ispod pješčane pustoši Arapskog poluotoka i svjedoči o krhkosti globalne materije.

Čini se da baš stoga Donald Trump, praveći se da žuri okončati ga, vodi polagani rat protiv Irana koji možda jest tvrd orah, ali Amerika je kudikamo tvrđa pa je teško povjerovati da skupa s tehnološki moćnim Izraelom ne može odštopati Hormuz.

Ne igra li Trump u tom ratu koji proizvodi veliku svjetsku krizu, igru fluidnih ciljeva, meta i argumenata? Igru u kojoj nije stvar u jasnom definiranju ciljeva rata, nego u samom vođenju rata?

Trump na taj način, kao i sam njegov neprijatelj Iran, može držati ostatak svijeta u šaci 'zaštopanim' Hormuzom.

Ako su američki politički i vojni ciljevi u Iranu mutni i nejasno definirani - čas ovo, čas ono - ekonomski i geopolitički doimaju se puno jasnijima. Americi Hormuz ne treba za ono čemu velikom dijelu svijeta služi, ali mu možda treba da taj veliki dio svijeta s Kinom kao glavnim suparnikom, Indijom kao suparnikom iz sjene, a onda i sve udaljenijom partnericom Europom, drži u šaci demonstrirajući moć kroz prividnu nemoć.

Bar iskustava s krizama imamo

Tako izazvana kriza u usporedbi s naftnim krizama s početka i kraja 1970-ih puno je šira jer države danas više ovise jedne o drugima, a i svega na svijetu je puno više. Nema ni otpornosti iz predglobalizacijskih vremena kada su države bila samodostatnije, a ekonomija jednostavnija. Danas za skoro svaki složeniji proizvod trebaju sklopovi s raznih strana svijeta. I ljudi su kao potrošači postali zahtjevniji, navikli na bogatstvo ponude svega koje stiže odsvakuda. A kad uz sve potrebno usfali ili poskupi i ono što zapravo ne treba, osjećaj krize biva još teži.

Živeći na ovim prostorima generacije pamte nekoliko 'najvećih' ekonomskih kriza i sve što je s njima išlo: inflacije i devalvacije, redukcije i restrikcije, ali i reforme, pakete mjera, mehanizme oporavka... Usto, lakše se pamte strmoglavi ulasci u krize od sporih izlazaka iz njih.

Koliko god ova nastupajuća bila specifična, možda najveća dosad i 'još neviđena' bar iskustava s krizama imamo. A to nije baš nevažno.